U razgovoru s Lukom Dubrojom: O fotografiji, slučajnim trenucima i gledanju izvan kadra
Od ulice i kazališta do televizijskih setova i magazinskih editorijala, njegov fotografski put obilježili su znatiželja, spontanost i stalna potraga za onim što drugima lako promakne.Rad u medijima često znači upoznavati ljude koji stoje iza priča koje svakodnevno gledamo, čitamo i pratimo. Od autora i redatelja do stilista, scenografa i fotografa, upravo su ti kreativci oni koji sadržaju daju atmosferu, karakter i vizualni identitet. Zato posebno volimo kada se profesionalna suradnja pretvori u priliku da bolje upoznamo nečiji rad i način razmišljanja.
Fotograf Luka Dubroja jedan je od autora s kojima smo imali priliku surađivati na zadnjem broju Storybooka. Njegov profesionalni put proteže se od street fotografije i portreta do kazališta, televizijskih produkcija, editorijala i autorskih projekata. U ožujku je u Oris Kući arhitekture predstavio i izložbu Radne fotografije, posvećenu trenucima nastanka kazališnih predstava - prostoru između prve ideje i konačne izvedbe.
Dubroju pritom ne zanimaju samo ljudi pred objektivom, već i atmosfera, pokret, slučajnost i male situacije koje bi lako mogle proći nezapaženo. Njegov fotografski put nastajao je kroz vrlo različita iskustva i prostore, od ulice i kazališnih proba do televizijskih setova i magazinskih portreta, a upravo mu je ta raznolikost omogućila da razvije vlastiti pogled na fotografiju.
S Lukom smo razgovarali o putu kroz umjetnost fotografije, radu u kazalištu i medijima, autorskim projektima, razlikama između komercijalnog i osobnog pogleda te svemu onome što se događa i vidi - iza objektiva.
Za vama su brojni fotografski projekti, suradnje i izložbe. Kada biste nekome tko prvi put otkriva vaš rad morali izdvojiti jedan projekt koji vas najbolje predstavlja, koji bi to bio i zašto?
Iskreno, teško mi je izdvojiti samo jedan jer većinski uživam u svim projektima koje radim. Ali ono što je najviše moje, gdje se ne osjećam kao da sam unutar nekakve kutije i da se moram držati nekakvih ograničenja, jest "The Gaze". Tu sam najviše na svome: primijetim nešto zanimljivo i u prolazu okinem fotografiju. Srna ispred dućana u Nari u Japanu, razvaljena lutka polarnog medvjeda između činova na predstavi u HNK-u, šarene sjedalice nakon gableca na Borongaju, Tuđman na WC-u kod prijateljice...
Vaši fotografski počeci vezani su uz street photography, medij koji traži intuiciju i brzo reagiranje. Koliko vam to iskustvo i danas pomaže u radu?
Bio sam izrazito sramežljivo dijete, do te mjere da mi je bilo neugodno otići u kiosk po Colu ili žvake. Teti na trafici prvo bih rekao "oprostite" jer bi mi bilo neugodno što je uopće smetam. Kroz fotografiju sam se postupno riješio te neugode. Kao klinac u Zadru, s 15 godina počeo sam raditi portrete te sam kroz tu interakciju vježbao razgovarati s novim ljudima. A kroz uličnu fotografiju vježbao sam rješavanje nelagode pri okidanju fotografije neke nepoznate osobe. Najlakše je fotografirati ljude izdaleka jer te uopće ne vide, ali pravo je umijeće napraviti to širokokutnim objektivom izbliza.
S 19 godina radio sam na kruzeru kao fotograf, a dok sam studirao na Akademiji dramske umjetnosti radio sam po cajkaškim klubovima i castinge za reklame i filmove. Sve je to bila velika praksa u kojoj sam zapravo izučavao zanat baratanja kamerom i ponašanja među iznimno različitim skupinama ljudi. Možda će nekome zvučati blesavo, ali fotografiranje cajkaških klubova stvarno me naučilo raditi brzo, i što se tiče samog fotografiranja i što se tiče obrade. Bio bih tamo od 11 navečer do 2-3 ujutro, a kad bih došao doma, sređivao bih te fotografije da se ne moram buditi ranije ujutro i slati ih.
Cilj mi je bio biti što brži i bolji te biti gotov do 04:30 ujutro, jer je svake nedjelje u to vrijeme izlazila nova epizoda "Dragon Ball: Super", koju bih onda pogledao i zaspao. Najsmješnije mi je bilo to što sam radio vrlo slične fotografije ljudi na iznimno različitim mjestima u istom danu, ali u različito vrijeme. Fotografirao bih premijeru u HNK-u i najčešća fotografija bila bi ona na kojoj je četvero ljudi kadrirano do koljena s usiljenim smiješkom. Par sati poslije bio bih u cajkaškom klubu, gdje bih napravio istu fotografiju s 20 godina mlađim, ali jednako pijanim ljudima.
Kroz objektiv ste svjedočili nastanku brojnih predstava i kreativnih procesa. Što ste promatrajući druge umjetnike naučili o stvaranju općenito?
Mislim da zapravo nisam bio svjestan što je to dok sam bio mlađi. Imao sam nekakvu iluziju o kreativnim ljudima koji su stariji, bolji i iskusniji od mene - da je sve posloženo po špagi, da je sve dobro organizirano i da ide po nekom planu i programu. Istina je, naravno, drukčija. Kreativan proces iznimno je intiman, krhak i zatvoren čin u koji ja dođem na par sati napraviti fotografije procesa, bilo umjetnika, predstave, stvaranja maske kandidata za Tvoje lice zvuči poznato i slično. Maksimalno se trudim uklopiti. Iako sam stranac u tom procesu, trudim se odjenuti relativno slično ljudima koji će biti tamo.
To je u pravilu crna odjeća, koja se u tim polumračnim prostorima manje primjećuje jer se puno krećem po prostoru. Da obučem nešto bijelo ili šareno, puno bih više upadao u oči. A ono što sam najviše naučio jest da smo svi mi na kraju dana ljudi od krvi i mesa, sa svojim problemima, željama, strahovima i ciljevima. I da se trudimo napraviti nešto fora, zabavno, smiješno, dobro, skandalozno, dramatično ili tužno - da unesemo malo boje u ovo sivilo kojim smo okruženi.
Postoji li redatelj, predstava ili suradnja koja vas je posebno oblikovala kao fotografa i autora?
Trudim se iz svake suradnje naučiti nešto novo i mic po mic postajati bolji, bilo u pristupu, fotografiranju, kadriranju ili obradi. Izdvojio bih kolegu fotografa Marka Ercegovića. On je jedan od razloga zašto sam se zaljubio u kazalište. Na trećoj godini Akademije dramske umjetnosti trebala mu je pomoć u zagrebačkom HNK-u - fotografiranje pressica, premijera, gostujućih predstava i slično. Marko mi je kroz razgovor i mentorstvo pomogao objasniti i pokazati stvari. Tako sam zapravo počeo s kazalištem, u koje sam se na kraju zaljubio. Do tada sam možda bio na par predstava u životu.
Kako sam počeo u HNK-u, tako sam par mjeseci poslije uletio u &TD teatar kao kratkoročna zamjena. I evo, skoro osam godina poslije, i dalje sam tu u &TD-u, koji bih izdvojio kao svoje "matično" kazalište, i veselim se novim predstavama. U ovih zadnjih osam godina autor sam službenih fotografija više od 80 kazališnih predstava.
Vaše fotografije često nastaju u trenucima kada se još uvijek sve mijenja - scena, tekst, pokret, emocija. Zašto vas toliko privlači upravo taj prostor između ideje i gotovog djela?
Taj prostor između ideje i gotovog djela ima najviše ljudskosti u sebi. Ideja je nevina, a gotovo djelo je beton. Ovo između i dalje ima puno ljudskog faktora i emocija i to mi je najzanimljivije zabilježiti.
Radite u kazalištu, na televizijskim produkcijama, portretima i editorijalima. Koliko vam je važno paralelno razvijati vlastiti autorski rad i koliko se on razlikuje od komercijalnih angažmana?
Nakon studija dosta sam zanemario autorski rad. Taman kad sam završio studij, relativno brzo došla je korona i 80 posto poslova propalo mi je preko noći. Cilj je bio preživjeti i što prije stati na noge. Nova TV je, srećom, i dalje radila projekte i ona me financijski spasila. U tom procesu stvarno sam malo fotografirao za sebe, a ponovno sam počeo prije par godina, kad sam otišao na prvo solo putovanje u New York. Tamo sam se vratio korijenima svojih početaka, a to je besciljno šetanje: pustim da me dvije relativno zdrave noge odvedu pa uhvatim ono što mi bude zanimljivo. Bilo mi je prekrasno i opet sam se zaljubio u fotografiranje. Sada razvijam ideju i koncept za novi projekt koji planiram početi kroz jesen/zimu, a trajao bi godinu-dvije.
Autorsko i komercijalno nemaju puno poveznica jer stvari koje radiš za druge ljude ili tvrtke za novac radiš u interesu toga da što bolje služe marketinškim i promotivnim svrhama. Naravno da u komercijalnom radu doprinosim svojim idejama, ali na kraju dana na naručitelju je hoće li im se to svidjeti i hoće li to odobriti za dalje. Ovo svoje, s druge strane, radim za sebe bez ikakvih ograničenja, odnosno baš po svom guštu.
Nedavno ste surađivali i na novom broju magazina Storybook. Koliko se razlikuje fotografiranje glumca tijekom probe od portretiranja iste osobe za magazin izvan formata kazališta?
Glumci su prilikom probe obično odjeveni u kućnu, udobniju odjeću i prolaze kroz dijelove predstave. Surađuju s redateljem, scenografom, osobom za pokret i zapravo nemaju nikakvu interakciju sa mnom, osim da se slučajno ne zabijemo jedno u drugo. Ni u jednom trenutku fotografiranja probe ne režiram glumca u smislu da mu kažem da stane nekako, digne ili spusti glavu ili da me pogleda. Puštam glumca da bude u svom filmu i da radi svoje.
Kod fotografiranja za magazin priča je potpuno drukčija i obično sam ja taj koji dirigira proces kroz svjetlo, pozu, gestu, pogled pa čak i odjeću. Jako mi je bilo zabavno s Dadom Ćosićem jer smo se popeli na krov njegove zgrade, a taman je u blizini bio koncert pa je Dado samo lagano plesao na glazbu dok je bio zalazak sunca. Takve spontane trenutke ne možeš izrežirati.
Kada biste mogli nekoliko mjeseci dokumentirati rad bilo kojeg umjetnika ili kreativnog studija na svijetu, koga biste odabrali i zašto? Što vas danas kreativno uzbuđuje? Postoji li medij, projekt ili suradnja koju još niste ostvarili, a voljeli biste istražiti?
Htio bih raditi na megalomanskom hollywoodskom projektu na kojem je budžet praktički neograničen. Fotografiranje behind the scenes materijala na Odiseji, Duneu, Fast & Furiousu, Blade Runneru ili Marvelovim filmovima bilo bi mi izrazito zabavno i izazovno. Nešto za što sam siguran da bih dobro odradio, ali opet potpuno izvan moje zone komfora jer nikada nisam fotografirao set dugometražnog filma, a kamoli ovakav megalomanski projekt. Nešto što traje par mjeseci, na raznim lokacijama u inozemstvu, i gdje imam donekle odriješene ruke da radim po svom guštu.
Što biste voljeli da ljudi ponesu sa sobom nakon susreta s vašim fotografijama?
Od ljudi koji samo vide moje fotografije htio bih da zastanu i pogledaju sve što je na fotografiji. Da razmisle. A od ljudi koje sam fotografirao najviše se nadam da će jednog dana, kad budu stari, pogledati te fotografije i sjetiti se svoje mladosti i tog trenutka kad sam ih ulovio.
Htio bih se posebno zahvaliti mojoj kolegici Jeleni Janković na ovim prekrasnim fotografijama. Rijetko kad se fotografiram ali osjećam da je Jelena uhvatila esenciju mene i mog psa Denikena i stvorila uspomenu do kraja života. Hvala ti Jelena!